Poricanje i iskrivljavanje istine o Holokaustu nisu novost. Poznavanje povijesti poricanja i iskrivljavanja istine o Holokaustu – od nacističkog vremena do danas – može nam pomoći da bolje prepoznamo kada se te taktike primjenjuju. To nam može pomoći u sprječavanju vjerovanja i širenja takvih dezinformacija, što šteti demokracijama i prijeti otvorenim, pluralističkim društvima.¹

PODRIJETLO PORICANJA I ISKRIVLJAVANJA ISTINE O HOLOKAUSTU

Pokušaji poricanja ili iskrivljavanja istine o Holokaustu započeli su upravo tijekom samog Holokausta.

Nacistički dvojni govor, eufemizmi i šifrirani opisi prikrivali su i zamagljivali nacističke politike istrebljenja. Nacisti su koristili termin „poseban tretman” (Sonderbehandlung) Židova kako bi prikrili ubojstvo židovskog naroda koje su počinili upravo nacisti i njihovi suradnici. Izraz „konačno rješenje” (Endlösung) zapravo se odnosio na sustavno masovno ubijanje Židova.

Nacisti i njihovi suradnici aktivno su uništavali dokaze o Holokaustu tijekom rata. Nacisti su prisilili židovske zatvorenike da iskopaju masovne grobnice i unište tijela žrtava. Nacisti su ovu operaciju nazivali šifriranim jezikom, kao Aktion 1005. Nacisti su kasnije ubili i židovske zatvorenike koje su prisilili da prikriju nacističke zločine.

Nacisti su također predstavljali lažnu ili zavaravajuću sliku svojih zločina kako bi zadržali međunarodne kritičare na distanci. Na neki način uspjeli su u tome. Primjer uspješnih nacističkih napora u prikrivanju istinske prirode svojih zločina je nacistička propaganda koja je dovela u zabludu danski i Međunarodni Crveni križ prilikom njihova posjeta getu Theresienstadt 1944. godine. Predstavnici su prihvatili koji je kratko prije posjeta bio „uljepšan”. Nacisti su se pobrinuli da prekriju lažnim prikazom stvarnosti uznemirujuće životne uvjete, a predstavnici Crvenog križa ignorirali su neke znakove koji su upućivali na stvarno stanje.   

MARGINALIZACIJA ŽIDOVSKIH ŽRTAVA NAKON RATA 

U godinama neposredno nakon Drugog svjetskog rata Holokaust se rijetko pojavljivao kao zabrinjavajuća tema u široj javnosti.²  

U komunističkoj istočnoj i srednjoj Europi službeni narativi pozicionirali su komuniste kao glavne žrtve nacista i njihovih suradnika. Službeni narativi nisu uključivali konkretnu ulogu koju je antisemitizam imao u nacističkoj politici i u genocidu nad židovskim narodom. Ovo zanemarivanje također je pridonijelo kontinuiranom antisemitizmu u regiji, koji je često bio povezan s optužbama za židovske imperijalističke mitove o zavjeri.³ 

U mnogim zemljama zavladala je opća šutnja na političkoj razini, među gotovo svim akademskim istraživačima i u široj javnosti, o zločinima koje su počinili nacisti i njihovi suradnici. Nedostatak javnog interesa za istinu o Holokaustu bio je ojačan nastavkom antisemitizma u široj javnosti nakon rata sve do 1960-ih godina. Poslijeratni komunistički vladini dužnosnici razvijali su herojske mitove preuveličavajući razinu uključenosti i utjecaja nacionalnih pokreta otpora.⁴

RAST MREŽA KOJE PORIČU ISTINU O HOLOKAUSTU 

Tijekom poslijeratnog razdoblja rasle su mreže poricatelja istine o Holokaustu.⁵ U Francuskoj, gdje su takve mreže i nastale, poricatelji su dovodili u pitanje istinitost ubojstava za vrijeme Holokausta. U Njemačkoj i Austriji antisemitski autori također su pokušavali zataškati zločine nacionalsocijalističkog režima i rehabilitirati njegove vodeće ličnosti. Pojavile su se izdavačke kuće posvećene distribuciji antisemitskih, poricateljskih i iskrivljujućih tekstova.  

Godine 1978. međunarodna mreža poricatelja istine o Holokaustu, koji su se predstavljali kao stručnjaci, osnovala je Institut za povijesni pregled (IHR). Do 1990-ih, ova mreža poricatelja opsežno je objavljivala preko IHR-e. Njihove publikacije oslanjale su se na zaokružene zaključke, izvore izvučene iz konteksta i nestručna tumačenja tih izvora. Danas se ti tekstovi, osim videa, i dalje šire Internetom, a predstavljeni su kao ozbiljni znanstveni radovi.   

Te su materijale, međutim, temeljito diskreditirali akademici i pravnici. U ključnom slučaju Irving protiv Penguin Books Ltd,, poricatelj istine o Holokaustu David Irving izgubio je svoj slučaj za klevetu protiv povjesničarke Deborah Lipstadt. Sudac Charles Gray presudio je da je Irving „pogrešno predstavio i iskrivio dokaze koji su mu bili dostupni” i da je „aktivan poricatelj istine o Holokaustu; da je bio antisemit i rasist te da se povezivao s desničarskim ekstremistima koji su promicali neonacizam.”⁶

OD PORICANJA ISTINE O HOLOKAUSTU DO ISKRIVLJAVANJA ISTINE O HOLOKAUSTU DANAS 

Iako se poricanje istine o Holokaustu još uvijek može naći na Internetu, Holokaust se rijetko poriče u vodećim krugovima. Umjesto toga, povijest istine o Holokaustu često se iskrivljuje. U prošlom desetljeću, kako su platforme društvenih mreža potaknule polarizirajuće odjeke i kako su opasni oblici nacionalizma porasli, iskrivljavanje istine o Holokaustu se pojačalo. Budući da tehnološke tvrtke nisu dovoljno opremljene za učinkovito odgovaranje na iskrivljavanja, digitalni svijet olakšao je širenje iskrivljavanja istine o Holokaustu uz pomoć dezinformacija. 

Iskrivljavanje istine o Holokaustu postoji na svim razinama društva i u brojnim različitim kontekstima. Neki svjesno iskrivljuju istinu o Holokaustu kako bi unaprijedili antidemokratski politički program ili legitimirali tešku nacionalnu povijest. Drugi to čine nenamjerno, jer ne znaju dovoljno o Holokaustu. Iskrivljavanje istine o Holokaustu može se vidjeti, primjerice, u nacionalnom zakonodavstvu koje nastoji osloboditi nacije od odgovornosti izrazima javnog mnijenja koji podržavaju takve zakonske mjere, pravnim odlukama koje poništavaju kaznene presude nacističkim suradnicima, retorici koja se koristi povijesno neprikladnim usporedbama i dezinformacijama na Internetu.   

Iskrivljavanje ne mora nužno biti zamišljeno kao izraz antisemitizma. Međutim, bez obzira na motivaciju, iskrivljavanje istine o Holokaustu pridonosi suprematističkim narativima koje prihvaćaju antisemiti. Takve ideologije prijete pluralističkim, otvorenim društvima, poticajnom duhu koji stoji iza naprednih demokracija. One predstavljaju opasnost za sve. 

NAŠA ODGOVORNOST 

Naša zajednička odgovornost je da spriječimo širenje neistina o Holokaustu, da učimo o Holokaustu iz pouzdanih izvora i potaknemo druge da #ČuvajmoČinjenice na društvenim mrežama.   

Zajedno možemo izgraditi svijet koji kaže ne iskrivljavanju istine o Holokaustu. 

SAZNAJTE VIŠE O POVIJESTI PORICANJA I ISKRIVLJAVANJA ISTINE O HOLOKAUSTU.

• Ključni datumi u povijesti poricanja istine o Holokaustu – USHMM   
• Što je bio holokaust? Pregled - Koliko je zločin bio ogroman - Yad Vashem
• Povijest koncentracijskog logora Auschwitz – Memorijalni i muzej Auschwitz-Birkenau
• Profesor Yehuda Bauer govori o poricanju i izobličenju holokausta – Yad Vashem

1. Ovaj tekst je sažetak iz poglavlja "Historical and Geographical Contexts",u knjizi Brigitte Bailer, Juliane Wetzel i Roberta Williamsa (urednici), Understanding Holocaust Distortion: Contexts and Examples. Rukopis u pripremi, 2021. 
2. To ne znači da dokazi o Holokaustu nisu bili dostupni javnosti. Sudski procesi nakon rata, koji su prezentirali velike količine dokaza i dobili značajnu medijsku pažnju, ipak nisu potaknuli javnu raspravu o istini o Holokaustu. Za uvod u sudski proces nakon rata istraži članke o tom predmetu u Enciklopediji Holokausta USHMM-a. Slično tome, postojali su i napori da se prikupe svjedočanstva preživjelih o antisemitizmu i progonu Židova. Knjižnica Wiener, koju vodi ravnateljica za istraživanja dr. Eva Reichmann, prikupila je sredinom 1950-ih, u sedam godina rada, 1300 izvještaja na sedam različitih jezika. Taj projekt nastao je baš u vrijeme kada su prijašnji napori za prikupljanje svjedočanstava zaključeni. Ta zbirka sada je dostupna na Internetu. .
3. Pogledajte primjer suđenja Slánský iz 1952. u Čehoslovačkoj, to je antisemitski postavljeno suđenje koje je sve čehoslovačke Židove označilo kao moguće izdajnike i zapadne agente. 
4. Na primjer, o nizozemskom slučaju pogledaj tekst Saskije Hansen i Julije Zarankin, „A Founding Myth for the Netherlands: The Second World War and the Victimization of Dutch Jews“, u Reflections on the Holocaust, ured. Julia Zarankin (New York: Humanity in Action, Inc. i autori, 2011.), 106-117.
5. Za detaljan pregled razvoja ovih mreža i integraciju literature o poricanju istine o Holokaustu u široj javnosti pogledajte knjigu Deborah Lipstadt, Denialing the Holocaust: The Growing Assault on Truth and Memory (New York: Penguin Books, 1993.).
6. Cjeloviti tekst presude potražite na: https://phdn.org/archives/www.david-irving.de/docs/irvingjudgment.pdf

Stajališta pojedinačnih suradnika bloga ne odražavaju nužno stajališta Vijeća Europe, Europske komisije, Međunarodnog saveza za sjećanje na holokaust, Ureda OESS-a za demokratske institucije i ljudska prava (ODIHR), Ujedinjenih naroda, UNESCO-a ili dužnosnika država članica Vijeća Europe, Europske komisije, IHRA-e, Ured OESS-a za demokratske institucije i ljudska prava, Ujedinjene narode i UNESCO.